Taj zvuk, taj zvuk je nevjerovatan, posve me obuzme osjećaj jeze, a adrenalin skače na visine koje su neopisive. Za nekoga bi ovo bilo sasvim obično iskustvo, ali za mene koji od malena sanjam o letenju, ovo predstavlja san, ostvarenje dječačkog sna. Taj momenat kada ne znaš gdje ideš, ono što znaš je da je aerodrom na Ilidži i da do tamo možeš doći tramvajem broj 3, a onda hodati do zabačenih slijepih ulica koje završavaju grobljem, nekako ga zaobiđeš i nađeš se na livad. Onda staneš, pa razmisliš, upitaš se zašto si tu!
Nedugo nakon toga tu je, on je tu. Nije više ni bitno koje je kompanije, koji je tip. Sve ih znaš, znaš čitav raspored, znaš kada će sletiti Kroacijin Bombardijer, kada će uzletiti flydubaijev Boing, sve znaš, samo ih nestrpljivo čekaš. To je osjećaj koji se poredi sa iščekivanjem djevojke koja dolazi iz daleka. Dobro, znam, znam, zvuči čudno, ali to je osjećaj koji je tu, on ponese, a onda u tom zanosu slika sa stajanke, priprema se Adrijin Bombardijer, leti za Ljubljanu, da to je popodnevni let, znam jer sam na stotine puta prošao kroz sajtove aviokompanija, znam gdje idu, koliko lete.
Približava se, taksira i dođe do piste, a onda pilot odkoči avion i stavi "full thrust" na motore, postaju bučni, moj adrenalin skače. Samra, koja je moja drugarica i tu je jer zna koliko to volim, posmatra me kako poskakujem na velikoj cijevi za kanalizaciju na koju sam se popeo kako bih bolje vidio avion, poskakujem od sreće a on se približava. I da tu je, prodje u punoj brzini na samo nekoliko metara, u tom momentu postanem obuzet srećom, najvećom srećom, jednostavno je, to je ljubav, to volim, ne mogu i ne želim ići protiv toga.
Ako se neko ko čita ovo (ako takvi postoje) pita šta nakon toga, pa ništa, nekoliko trenutaka bez riječi, samo zvuk motora aviona koji je u vazduhu i zalazi za oblake iznad Sarajeva, a onda priča, uobičajna priča o životu u Bosni i Hercegovini i moje konstantno kukanje kako nemamo dovoljno letova! Čudna je to ljubav prema gvozdenoj ptici.
Osjećao sam potrebu da postavim ovu fotografiju jer u videu čujete ushićenje moje prijateljice Samre, ona je isto posebna, samo što je ona čovjek.
Nedugo nakon toga tu je, on je tu. Nije više ni bitno koje je kompanije, koji je tip. Sve ih znaš, znaš čitav raspored, znaš kada će sletiti Kroacijin Bombardijer, kada će uzletiti flydubaijev Boing, sve znaš, samo ih nestrpljivo čekaš. To je osjećaj koji se poredi sa iščekivanjem djevojke koja dolazi iz daleka. Dobro, znam, znam, zvuči čudno, ali to je osjećaj koji je tu, on ponese, a onda u tom zanosu slika sa stajanke, priprema se Adrijin Bombardijer, leti za Ljubljanu, da to je popodnevni let, znam jer sam na stotine puta prošao kroz sajtove aviokompanija, znam gdje idu, koliko lete.
Približava se, taksira i dođe do piste, a onda pilot odkoči avion i stavi "full thrust" na motore, postaju bučni, moj adrenalin skače. Samra, koja je moja drugarica i tu je jer zna koliko to volim, posmatra me kako poskakujem na velikoj cijevi za kanalizaciju na koju sam se popeo kako bih bolje vidio avion, poskakujem od sreće a on se približava. I da tu je, prodje u punoj brzini na samo nekoliko metara, u tom momentu postanem obuzet srećom, najvećom srećom, jednostavno je, to je ljubav, to volim, ne mogu i ne želim ići protiv toga.
Ako se neko ko čita ovo (ako takvi postoje) pita šta nakon toga, pa ništa, nekoliko trenutaka bez riječi, samo zvuk motora aviona koji je u vazduhu i zalazi za oblake iznad Sarajeva, a onda priča, uobičajna priča o životu u Bosni i Hercegovini i moje konstantno kukanje kako nemamo dovoljno letova! Čudna je to ljubav prema gvozdenoj ptici.
Osjećao sam potrebu da postavim ovu fotografiju jer u videu čujete ushićenje moje prijateljice Samre, ona je isto posebna, samo što je ona čovjek.
Srđan
No comments:
Post a Comment